Sjajno uprizoreni doživljaji provokativnih autora kao otvoreni poziv gledaocima 

Na 32. internacionalnom festivalu etnološkog filma čiji je slogan „Život kao na filmu”, od 29. septembra do 3. oktobra u Etnografskom muzeju u Beogradu, koji je organizator ovog festivala, i Jugosovenskoj kinoteci biće prikazano 47 filmova iz 26 zemalja. Pod selektorskim okom filmskog reditelja i dokumentarnog stvaraoca Vladimira Perovića 47 ostvarenja ovogodišnjeg festivala podeljeno je u tri selekcije: Glavnu takmičarsku, Studentsku i Panoramu. Pored filmova koje je selektor odabrao za glavni program, tu su i dva programa u fokusu. Jedan od programa u fokusu, „ Kosmos Roma” predstavlja istoimeni serijal dokumentarnih filmova o Romima, a drugi je posvećen kultnim igranim filmovima inspirisanim srpskim etnološkim nasleđem i predstaviće filmove „Čudotvorni mač” (1950) Vojislava Nanovića, „Karađorđeva smrt” (1984) Đorđa Kadijevića i „Iskušavanje đavola” (1989) Živka Nikolića. 32. festival etnološkog filma otvoriće film „U potrazi za Enok”, holandske autorke Dorne van Rouveroj, čija su tema dugoročne posledice holandskog kolonijalizma u Indoneziji. 

U iščekivanju početka festivala kroz razgovor za sajt festivala selektor Vladimir Perović osvrće se na ovogodišnju selekciju: 

U selekciji ovogodišnjeg festivala našli su se filmovi sa različitih meridijana, koliko je bilo teško odabrati filmove za ovogodišnje, tridesetdrugo izdanje? Šta možemo reći našim gledaocima o filmovima koji ih očekuju ove godine na Festivalu etnološkog filma?

PEROVIĆ: - Baš teško, i svaki put teško! Navire jedna rijeka ljudi, i rijeka djela,svi žele nešto da kažu, umiju to da udjenu u vizuelnu formu, a to nešto je bitno, i selektor prosto biva ponesen tom rijekom. Treba isplivati iznoseći najvrednije. Iz te nevjerovatne brojnosti. Izvjesno je da su nove, dostupnije tehnologije omasovile dokumentarni film generalno, ali se i nezavisno od toga, tokom recimo poslednjih tri ili četiri decenije razvijala svijest o vrijednosti i moćima dokumentarnog filma, širile produkcione mogućnosti i zainteresovanost za njega, te danas mladi s punom strašću ulaze u ovo polje. I sad, jedan selektor ima pred sobom mnoštvo ponuđenog, a unutar toga mnogo izuzetno vrijednoga. Nema sumnje da bi se iz ponuđenih filmova, kao i onih koje pronalazim sâm mimo prijavljenih, mogla napraviti još jedna selekcija veoma snažnih i filmski dobro sročenih filmova. I ti si kao selektor uvijek „sirak tužni bez igđe ikoga”: nosiš odgovornost, biraš ti, i odabiraš to i to, a neko drugi bi nešto drugo. To naravno ne znači da smo baš bez jasnih kriterijuma i da se sve svodi na subjektivnost selektora... 

A filmovi – teško je naći jednu objediniteljsku nit, sem činjenice da su ili najdirektnije etnološki ili pokatkad dodiruju to polje, i naravno, filmska pismenost je prisutna kod najveće većine njih. Po sadržajima su izuzetno raznoliki, a što se forme tiče, idu od donekle ekstenzivnije, objašnjavalačko-izlagačke, pa sve do čistih filmskih eseja ili snažne kinematografske igre, od pričine priče priče do filmova bez ijedne riječi izgovorenog teksta, pri čemu je neki etnomotiv samo polazište, a bitniji biva filmski iskaz. U svakom slučaju, publiku očekuje i niz novih spoznaja i niz sjajno uprizorenih doživljaja ili tumačenja, i provokativnost autora i uvijek otvoreni poziv gledaocima da upijaju i srcem i umom.

Slika sa snimanja filma U potrazi za Enok 

Imate bogato iskustvo rada sa studentima što kroz profesuru što putem radionica na koje vas redovno zovu da ohrabrite buduće autore dokumentarnog filma, koliko je važno i kroz studentsku selekciju Festivala etnološkog filma dati vetar u leđa budućim kolegama?

PEROVIĆ: - Ako ima pozitivne diskriminacije, a kod mene je ima, onda je ona usmjerena prvo na mlade, a onda na domaće autore. Ali najčešće ona nije ni potrebna, nešto vam se prosto nameće svojom vrijednošću, i vi ne razmatrate je li student i je li naš, takvo djelo prosto zgrabite, donesete odluku i mnogo prije no što ste vidjeli sve ponuđeno. I evo, baš ove godine imaćemo, baš od mladih i baš od domaćih autora, priliku da vidimo nekoliko izvanrednih djela, za koja mogu da se kladim da će biti dobro prihvaćena i od publike i od žirija. Hoću reći, upravo slijedeći Vašu misao o vjetru u leđa, da i ovakvi festivali moraju biti i podstrek i usmjerenje mnogima. Vidiš šta je odabrano, sagledaš vrijednost toga, uporediš sa svojim djelom, pa ako nisi odabran ove godine, ili si odabran a vidiš veću vrijednost nekih drugih, ti i na tome učiš, dograđuješ se, i možda u sledećem filmu usvojiš ponešto od iskustava i postupaka drugih. 

Istakli ste da ste se prilikom ovogodišnjeg odabira vodili idejom da publici predstavite što više autentičnih filmova kratkog i srednjeg metra koji se u bioskopu mogu pogledati samo na ovom festivalu, šta vam je još bilo važno kod odabira filmova ovogodišnje manifestacije?

PEROVIĆ: - Kad za jedan festival koji kratko traje odaberete recimo samo dugometražne i srednjemetražne filmove, vi ste progutali pola mogućih termina. Zato mi je cilj bio da, kao što filmovi u sebi nose jednu finu igru, i naš ovogodišnji program kao cjelina nosi tu igru. Da se smjenjuju mladi i stari, domaći i strani, konvencionalni i malo eksperimentalniji, brzi i spori, „brbljivi” i „mutavi” , predstavljački i propitujući, naučenjački ozbiljni i djetinje razigrani, i... i... ima tu još mnogo divnih različitosti. Uz to, tradicija ovdašnjih etnoloških filmova jeste da su oni po pravilu kratki, pa i u kompletno naše dokumentarističko polje je pravljenje dugih filmova ušlo tek poslednjih par decenija. (Ima za to puno razloga, no to ovdje nije priča.)

A šta je meni lično bilo važno!? Možda sam grub, ali: ako na stolu imam nepismeno sročenu priču o najvažnijem, najizuzetnijem fenomenu na svijetu, na jednoj strani, a na drugoj briljantan, sjajno ustrojen, filmski razigran, esej koji se samo dotiče nekog etnološkog pitanja, ja ću dati prednost ovom drugom. Grijeh na moju dušu. Na sreću, danas se antropolozi i etnolozi ciljano filmski opismene, a zauzvrat i filmadžije nauče ponešto iz tog drugog polja, i eto nas kod dobitne kombinacije!

Festival etnološkog filma prilika je da se ova vrsta dokumentarnog filma gleda u svetoj atmosferi njegovog veličanstva bioskopskog mraka. Koliko nam je brz život, dostupnost novih tehnologija i navika gledanja svega na telefonskom ekranu, oduzevši magiju bioskopa, uskratila, a koliko doprinela našem vizuelnom poimanju u doživljaju filma, pogotovo ove vrste stvaralaštva? 

PEROVIĆ: - Nema sumnje, uskratila puno. S novim vremenom i novim tehnologijama dobili smo dosta, proširili vidike i mogućnosti, ali imam utisak da smo stigli do tačke, da je grubo odredim: instant, dajdžest, fast. A sve je to za mene: over. Sve je prekomjerno i vodi u drugu krajnost. Ako ja nemam vremena da sagledam i svarim neki duži i sporovozniji sadržaj, ako ga pritom gledam ubrzano, pa ako mi je dovoljan ekran mog mobilnog ili laptopa, bojim se da sam za ozbiljne sadržaje u velikoj mjeri izgubljen. Kao što su oni dijagonalni čitači izgubljeni za lijepu književnost. To je doživljaj u protrčaju, nema tu dubine ni prožimanja, nema punoće, nema ushićenja...

Uz naš Festival etnološkog filma osnivač ste sličnog festivala u susedstvu, stiče se utisak da je ova vrsta dokumentarnog filma dobra građa za filmske stvaraoce?

PEROVIĆ: - I za gledaoce! Možete li da zamislite divni, između primorskih kuća ušuškani plato, ispred jedne stare kamene palate, nažalost polurazrušene i bršljanom obrasle, i na njemu, u par večeri, do 150 ljudi pomno prati etnološke filmove, a ako je autor prisutan i razgovara sa njim! E, tako je na Festivalu etnološkog filma u Risnu, u Boki Kotorskoj! Postoji dakle glad za tim sadržajima i saznanjima, a autori se često okreću baš ovoj tematici. Stvarnost oko nas prosto se nudi, i autori ne bježe od nje. I možda je čas da Filmski centar otvori konkurs i za novu kategoriju: etnološki film...

Razgovor vodila: Olivera Stojimirović